Povijest nastanka muzejskih zbirki i muzeja, višeslojnih sabirateljskih i donatorskih načina u formiranju i samih izvorišta današnjih muzeja, na poseban se način, u važnom datumu otvorenja Muzeja Vukovara u progonstvu, iznova otkriva kao trajno, jako polazište za novo djelovanje unutar već bogate slavonske, srijemske i baranjske mreže muzeja.
Ipak, u posljednjih 26 godina jedan se fenomen u sabirateljskom i donatorskom obogaćenju muzeja izdvaja kao nova kulturna praksa u hrvatskim muzejima – »...darivanje umjetničkih djela Gradskom muzeju Vukovar i oblikovanje Muzeja Vukovara u progonstvu. Takvu sinergiju umjetnika i muzealaca, udruživanje onih koji su htjeli umjetnošću progovoriti protiv rata i ratnih razaranja i onih koji su, protjerani iz svojega grada i muzeja, nastavili profesionalno djelovati i oblikovati nove zbirke kako bi se mogli nositi s gubitkom postojećih, nisam drugdje vidjela.« (1)
Otvorenje Muzeja kao dragocjene cjeline darovanih djela posvećeno je novoj budućnosti Vukovara i nastavak je kulturološkoga slijeda recentnijih otvaranja niza novih postava i novih muzeja u Vukovarsko-srijemskoj županiji, posebice u Vukovaru, a nakon 27 godina njihova necjelovita izlaganja te 17 godina od povrata otuđene kulturne baštine u Vukovar. Ovaj je Muzej »plod nastojanja da ubijeno opet oživi: inicijativom i upornošću pokretača i dobrotom cijeloga niza umjetnika koji su svoja djela darovali vukovarskom muzeju...« (2)
Istočni, kontinentalni dio Hrvatske, taj raskošni južnopanonski životni prostor, omeđen međurječjem velikih europskih vodotoka, među plodnim lesnim obalama Dunava, Drave i Save, nataložio je ne samo tisućljetnu arheološku baštinu već i moćne slojeve kasnijih kultura i stilskih pravaca, tradicijske baštine i života u svoj njegovoj bujnosti. Ta tvarna svjedočanstva života, koji je ondje nicao od davnina bila su stoljećima i poprište sukoba, ratova, kompleksnih kulturnih interakcija te etničkih i jezičnih preslojavanja i utjecaja.
Ratno pustošenje Vukovara i njegove kulturne baštine, od ranih 1990-ih godina, izmijenilo je ne samo topografsku sliku Vukovara već dijelom zaustavilo i djelovanje svih ustanova kulture, te tako i muzejskih.
Odrazi i odbljesci tolikih nanosa događanja i u samome Gradskome muzeju Vukovar posvjedočuju nam iznova iznimnost snage i jedinstvenost zajedništva u realizaciji niza projekata obnove i povratka, novih početaka i oblika stručnoga djelovanja, ne samo stručne ekipe toga Muzeja u vraćanju baštinske memorije svojega i našega Grada, već i niza institucija iz područja kulture, posebno Ministarstva kulture Republike Hrvatske te stručnjaka svih profila iz cijele Hrvatske.
Suhoparno činjenično spoznavanje i prezentiranje načina razaranja baštinske memorije, otuđenja i povrata kulturnih dobara u Vukovaru, zahtijeva od nas da ih barem sažeto iznesemo u katalogu. Jer upravo je danost razaranja bila i silnica nastanka novoga Muzeja Vukovara u progonstvu, u kojem se dodiruju sve teške teme iz kojih postupno izranja iskonska i nova istinska ljepota koju darivanje nerijetko i na ovaj način tvori kao posve novi biser naše ponosne slavonsko-srijemske ravnice.
Potkraj 20. stoljeća, ranih 1990-ih, i dio muzejske zajednice u Hrvatskoj prošao je teško iskustvo iskorijenjenosti iz svojega zavičaja, otuđenja zbirki, i neizvjesnosti njihova povratka. Izgubljeni su tada bili i vukovarski muzeji, Gradski muzej, Zbirka Bauer i Galerija umjetnina, Muzej nobelovca Lavoslava Ružičke, vrijedne knjižne i crkvene zbirke iz crkve sv. Filipa i Jakova i ostala baština. Vukovarski muzej počinje svoje djelovanje izvan svoje domicilne adrese, sabirući preostale fragmente svojih fondova. Snažnom kolegijalnom potporom niza kulturnih ustanova, posebno Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Grada Vukovara u progonstvu, Grada Zagreba, Muzejskoga dokumentacijskog centra, Muzeja Mimara, a posvemašnjom otvorenošću i svom plemenitošću prema ranjenome Gradu Vukovaru, djelatnicima vukovarskoga muzeja, i programima buduće obnove spomeničkih cjelina, zasebno mjesto ima mr. sc. Božo Biškupić, tadašnji ministar kulture, ali i inicijator za promišljanje prikupljanja likovnih radova umjetnika za novi muzej u Vukovaru, nazvan tada Muzej Vukovara u progonstvu, kao i za višeslojne, tada planirane, a sada i dovršene, projekte obnove razorene baštine. O tomu svjedočim iz stručne i prijateljske blizine koja mi je omogućila prepoznavanje kakvoće i širine tolikih velikih programa i projekata obnove u Vukovarsko-srijemskoj županiji, koju je B. Biškupić ne samo inicirao već i gotovo tri desetljeća neumorno vodio.
Podastrijeti dio napora u provedbi evakuacije pokretnih kulturnih dobara, zaštite i obnove baštinskih ustanova, cijeloga narušenoga sustava muzeja i knjižnica, ali i spomeničkih cjelina, sažeto dati pregled slojevita programa povrata kulturnih dobara i posebno predočiti današnju sliku stanja kulturne baštine u Vukovarsko-srijemskoj županiji, koja je tijekom Domovinskog rata pretrpjela i najveće štete, ipak predstavlja samo sažeti pregled napora tolikih stručnjaka, institucija, u njezinu očuvanju i revitalizaciji u posljednja gotovo tri desetljeća. No neizbježno je jer je u samim osnovama nastanka novoga Muzeja čije otvorenje danas pratimo.
»Sustavnim zalaganjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske, njegova tadašnjega Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Muzejskoga dokumentacijskog centra i niza ostalih, organiziran je niz međunarodnih istraživalačkih misija u svrhu utvrđivanja ratnih šteta, i očekivane pomoći međunarodne zajednice u daljnjoj zaštiti kulturnih dobara. Najšira je javnost sustavno informirana, putem medija, izložaba, izdavačke djelatnosti po temi destrukcije kulturnih dobara. Odaslani su nebrojeni Apeli za zaštitu baštine, generalnom direktoru UNESCO-a, Vijeću Europe, Međunarodnom savjetu za muzeje (ICOM), World Monument Fundu, i tolikim drugim. Za muzejske ustanove o svemu ovome smo vodili punu brigu kroz sustav središnje ustanove za muzeje, Muzejski dokumentacijski centar, u najtješnjoj suradnji s muzejima i galerijama iz cijele Hrvatske, stručnim službama iz sustava zaštite spomenika kulture, Hrvatskog restauratorskog zavoda, arhiva, knjižnica, Hrvatske biskupske konferencije, i uz stalnu i otvorenu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske... Već je potkraj 1991. g. osiguran i rad muzeja u progonstvu, iločkoga, vukovarskoga, cavtatskoga u okrilju Muzejskoga dokumentacijskog centra, Muzeja Mimara, Muzeja grada Šibenika.« (3)
Područje Vukovarsko-srijemske županije bilo je sve do srpnja 1997. posve nedostupno i državnoj Komisiji za utvrđivanje ratne štete na spomenicima kulture, kada posebnom dozvolom UNTAESa za uvid u stanje spomenika kulture na području hrvatskog Podunavlja Komisija otpočinje i radom. Već 1998. u Vukovaru počinje rad i Konzervatorski odjel Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Misija Međunarodnoga savjeta za muzeje (ICOM) i Vijeća Europe 1994. i 1995. na okupiranom dijelu Hrvatske (Vukovar) i u tadašnjoj SR Jugoslaviji, izvršila je očevid po temi otuđenja umjetnina i kulturnih dobara iz muzeja, knjižnica, sakralnih i dr. objekata i njihova odnošenja u studenom 1991. iz Vukovara u SR Jugoslaviju uz utvrđivanje lokacija na kojima se ta građa nalazi. Ta je Misija uz napore Vlade Republike Hrvatske i njezinih ministarstva – kulture i vanjskih poslova, otvorila i mogućnosti intenzivnijega rada na pripremi povrata otuđenih kulturnih dobara iz vukovarskoga Muzeja, njegove Zbirke Bauer i Galerije umjetnina, inventara sakralne građe i knjižnice te arhiva franjevačkog samostana sv. Filipa i Jakova, a vraćena je Vukovaru 13. prosinca 2001. Program povrata tih kulturnih dobara vodila sam od 1991. Posebnu stručnu skrb o stanju baštinskih ustanova u Vukovaru i o programima obnove vodio je Vladin Stožer za obnovu kulturne baštine grada Vukovara, od 1996. (4)
Već u svibnju 1992. započela je u okrilju Ministarstva kulture Republike Hrvatske i jedinstvena akcija prikupljanja donacija – likovnih djela umjetnika iz Hrvatske i inozemstva pod nazivom Muzej Vukovara u progonstvu, koju je pokrenuo i predano vodio i još uvijek vodi, mr. sc. Božo Biškupić, uz novoimenovani Umjetnički odbor za prikupljanje umjetnina. Prva izložba donacija za taj Muzej s 543 donirane umjetnine održala se u Muzeju Mimara u Zagrebu u svibnju 1993., a nastavlja se doslovce do danas. Muzej je postavljen po muzeološkom kriteriju zbirke u pokretu, odnosno njihovoj cjelovitoj prezentaciji u određenim vremenskim intervalima. Donacije Muzeju sadrže i bogate fondove knjiga, kataloga, dokumentacijskih podloga, fotografija.
U Gradskome muzeju Vukovar od 2001. obavljala se revizija vraćenih fondova, konzerviran je i restauriran dio oštećene muzejske građe, a u okviru Projekta Vlade Republike Hrvatske i Razvojne banke Vijeća Europe »Istraživanje, obnova i revitalizacija kulturne baštine Ilok–Vukovar–Vučedol« (2005–2016), koji je vodilo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, obnovljeno je ili izgrađeno te otvoreno nekoliko muzejsko-galerijskih cjelina – uz Gradski muzej Vukovar, te njegovu Zbirku Bauer, novi Muzej vučedolske kulture, Muzej grada Iloka, arheološki parkovi na Vučedolu i u staroj jezgri Iloka, te niz ratom devastiranih spomeničkih cjelina.
Tom obnovljenom dijelu kulturne baštine u Vukovaru i Vukovarsko-srijemskoj županiji, sada priključujemo i Muzej Vukovara u progonstvu, uz novi zamah svekolikih stručnih i znanstvenih istraživanja povezanih i uz taj Projekt ali i izvan njega, čvrsto vezanih uz novo promišljanje održivosti kulturne baštine u važnoj godini Europske kulturne baštine.
Ističemo u jedinstvenoj svesrdnosti i plemenitosti darivanja sve likovne umjetnike koji su postali dio vukovarske nove budućnosti, i koji su stvarali ovo novo središnje mjesto jakih sjećanja na mogućnosti istinskih ljudskih dobrota, čuvanje ljepote ljudskosti naspram svih patnji – okružja u kojima je zbirka ovoga jedinstvenoga Muzeja nastajala.
U mojemu sjećanju i dubokoj iskonskoj zavičajnoj povezanosti s Vukovarom i Ilokom, ostaju sada pohranjeni – kao čisti kristali – osjećaji moralnosti, povezanosti, otkrivanja novih mogućnosti izrastanja i radosti i ljepota, nakon dugih i mračnih sjena rata. U jakoj povezanosti s imenima zaslužnih za nastanak ove vrijedne Zbirke navedenih u katalogu, iznova ističem časna i istaknuta imena onih bez kojih bi nastanak i realizacija toga velikoga i osebujnoga muzejskoga projekta teško bili zamislivi. Bez ministara i ministrica kulture od Zlatka Viteza, Vesne Girardi-Jurkić, Bože Biškupića, Antuna Vujića, Jasena Mesića, Andree Zlatar-Violić do Nine Obuljen-Koržinek, bez ravnatelja i ravnateljica Gradskoga muzeja Vukovar, koji su djelovali u razdoblju »prognanoga Muzeja« i danas, Vlade Horvata, Zdenke Buljan i Ruže Marić, te svih djelatnika Gradskoga muzeja Vukovar, i vjernoga čuvara vukovarskih muzejskih zbirki u urušenom Vukovaru, našega Stjepana Petrovića, žrtve Ovčare, ravnatelja i djelatnika Muzeja Mimara i Muzejskoga dokumentacijskog centra, Muzeja suvremene umjetnosti iz Zagreba, svih gradonačenika i župana Vukovara i Vukovarsko-srijemske županije, likovnih umjetnika koji su bili uz nas, ne samo svojim donacijama za ovaj Muzej, a i tolikih drugih koji su zaslužno navedeni u ovom katalogu, Muzej Vukovara u progonstvu imao bi možda drugi put.
S posebnim osjećajem radosti zbog dovršenja još jednoga u nizu programa u kojima sam sudjelovala, s osjećajima zajedništva nastavljam pratiti čisti hod i moga Grada Vukovara i njegova Gradskoga muzeja Vukovar s osjećajima ispunjenosti.
mr. sc. Branka Šulc
***
(1) Vujić, Žarka. Četvrt stoljeća sabiranja u hrvatskim muzejima i galerijama: kroz očište jedne muzeologinje. Muzeologija, 53(2016), str. 287–288.
(2) Zidić, Igor. Hrvatska u Vukovaru, Vukovar u Mostaru. Katalog izložbe Gradskog muzeja Vukovar, Muzej Vukovara u progonstvu: izbor iz Zbirke donacija likovnih umjetnika Hrvatske. Mostar (2003), 11.
(3) Šulc, Branka. Muzejski dokumentacijski centar i muzeji. Muzeologija, 53(2016), str. 188.
(4) Predsjednik Stožera za obnovu kulturne baštine grada Vukovara, ministar kulture mr. sc. Božo Biškupić, članovi: Matija Salaj, d.i.a., Zlatko Karač, d.i.a., Ružica Marić, prof., Dragutin Katalenac, prof., fra Branimir Kosec, Ivan Krstanović, dipl. ing., mr. sc. Branka Šulc.